Dvadeset je godina prošlo otkako je strojarski tehnièar iz Sarajeva Edin Dervišhalidoviæ odluèio reæi “zbogom” tvornici željeza i poslušati svoj unutarnji glas koji mu je cijelo vrijeme govorio da je njegova buduænost u glazbi. Ostaviti strojeve i malu, ali sigurnu, plaæu te uploviti u estradne vode nije bio mali rizik - ali isplatio se.

Edin Dervišhalidoviæ postao je Dino Merlin i ostvario impresivnu kantautorsku karijeru na podruèju cijele bivše države: dosad je izdao deset studijskih i tri live albuma, koji su prodani u više od milijun primjeraka, 2000. je za pjesmu “Godinama”, koju je izvodio s Ivanom Banfiæ, osvojio Grand Prix Hrvatskog radijskog festivalu, Porina za pjesmu godine i nagradu za hit godine.

A sada je, nakon èetiri godine stanke, snimio album “Ispoèetka”, na kojem su èetiri dueta - s Vesnom Zmijanac, Tonyjem Cetinskim, Harijem Varešanoviæem i mladim sarajevskim pjevaèem Eldinom Huseinbegoviæem. - Netko mi je rekao da ovaj album zvuèi kao djelo èovjeka koji je riješio sve probleme u životu. No, tako se samo èini - kaže 46-godišnji Dino Merlin.

Malo se zna o vašem privatnom životu: zašto obitelj toliko skrivate od medija?
- Ne krijem ih, ali oni ne žive moj estradni život. Supruga Amela (45), arhitektica, meni je žena i majka moje djece. Kæi Naida (22) upravo je upisala poslijediplomski studij na Oxfordu u Velikoj Britaniji, a sin Hamza (16) završio je drugi razred gimnazije. Naida je roðena kad sam poèinjao karijeru i u djetinjstvu je doživjela sve - od neimaštine do, metaforièki reèeno, “kavijara i šampanjca”. Navikla se na skroman život pa je njezin odgovor na moje pitanje - što da joj donesem iz Pariza ili New Yorka - uvijek: “Tata, hvala, imam sve, samo se što prije vrati kuæi”. Materijalno je ne zanima, za razliku od njezinog mlaðeg brata. Kad se Hamza rodio, više nismo imali nikakvih egzistencijalnih problema i naviknuo se na to da mu Amela i ja priuštimo što god poželi. Kad njega pitam što mu treba, i ne èeka da završim reèenicu, veæ ima listu narudžbi.

O svojoj radnièkoj prošlosti nikad javno niste govorili: kako je izgledao vaš životni put?
- Dijete sam rastavljenih roditelja, a otac Abid i majka Fatima bili su radnici. Nakon što sam završio srednju strojarsku školu, zaljubio sam se u Amelu i s njom hodao pet godina prije nego što smo se vjenèali. Dan nakon vjenèanja dobio sam posao i sljedeæih godina naporno radio kao metalski radnik, u sve tri tvornièke smjene, kako bih priskrbio za obitelj. Tada nisam ni sanjao da æu postati pjevaè, iako me estrada oduvijek privlaèila. Svašta sam prošao svih ovih godina, a samo je jedna stvar uvijek ista - moje vjeèno nastojanje da budem što bolji i da uspijem.

Za vas kažu da ste dosta praznovjerni i religiozni: je li to istina?
- Nisam praznovjeran, ne odlazim gatarama, vidovnjacima i ne vjerujem u horoskope. Ali religiozan jesam, i to veoma. Pokušavam biti vjernik, a vjerovati znaèi oduprijeti se ništavilu. Naravno, kao vjernik nisam savršen, mislim da bih mogao biti bolji. Ja sam od onih ljudi koji svaki dan vjeruju i sumnjaju, dižu se i padaju, a tu vjeru nosim duboko u sebi: ne hvalim se time i ne vièem kako vjerujem u Alaha. Bit moje vjere jest da je ona privatna i intimna stvar, da je to ljubav prema Bogu, a ne strah od Boga.

Što vas je ponukalo na hadž, islamsko hodoèašæe na koje ste krenuli 1997.?
- Svaki punoljetan i materijalno sposoban musliman dužan je barem jednom u životu obaviti hadž: to znaèi posjetiti sveta mjesta Meku i Medinu, gradove na Arapskom poluotoku. Tijekom hadža treba napraviti inventuru sam sa sobom, sve loše stvari iz prošlosti i poroke odbaciti, pokušati se oèistiti od grijeha i postati krepostan. Obeæanje samom sebi ondje dano treba ispuniti i ne ponavljati više stare pogreške. Dakle, poèeti ispoèetka.

Koje su to pogreške i poroci za koje ste tražili Božji oprost?
- To bi bila poduga lista i ne želim govoriti o tome.

Neki kažu da ste mnogo pili i da je alkohol vaš najveæi porok?!
- Ljudi svašta prièaju... Ali, neka moji poroci ostanu izmeðu mene i Boga.

Kako to da ste vi još 1995. dobili hrvatsko državljanstvo, što mnogim bosanskim glazbenicima koji godinama žive u Hrvatskoj - poput Ede Maajke - nije uspjelo?
- Hrvatsku putovnicu sam dobio po èlanku 12. imigracijskog zakona kao kulturni javni djelatnik. I prije rata bio sam kantautor koji je punio zagrebaèki Dom sportova, bio sam poznat u bivšoj Jugoslaviji, i tu ne vidim ništa sporno. Ja to ne krijem, samo ne vidim razlog da se time trebam hvaliti.

Meðu prvima na estradi podvrgnuli ste se, još 1990., presaðivanju kose: planirate li još koji estetski zahvat?
- Podržavam sve blagodati koje nam donose nova dostignuæa u životu i tehnologiji. Još sam kao mladiæ bio jako tužan što gubim kosu i kad mi se ukazala prilika da to promijenim u jednoj klinici u Danskoj, nisam oklijevao ni trenutka. Poslije toga nisam ništa više mijenjao u svom izgledu, ali ako bude potrebno - zašto ne?!

Od posljednjeg albuma, “Burek”, do novog, “Ispoèetka”, prošle su èetiri godine: što se u vašem životu promijenilo u tom razdoblju? - Život je u mojim godinama pomalo “administrativan”, ali uvijek se naðe ponešto za staviti u pjesmu. Inspirira me stvarni život, knjige koje èitam, filmovi koje gledam... Svašta sam doživio, puno toga vidio i sve to pretoèio u stihove.

Koji vam je dogaðaj bio najinspirativniji?
- U jednu pjesmu prenio sam životnu prièu svog prijatelja koji živi u Americi. Gledao sam ga s djevojkom, mislio sam da je Bog zbog takvog skladnog para stvorio ljubav, no, jednog dana mi se prijatelj javio i rekao da ga je ona ostavila, rekavši samo da ne želi s njim provesti život jer joj je postao - dosadan. Bio je u šoku, a i ja kad sam to èuo. Tada sam napisao pjesmu “Ispoèetka” u kojoj kažem: “Ovo što imamo sad, sve od kolijevke pa do groba, uvijek je bila luksuzna roba. Ti ideali što s vremenom prijete da izblijede, kad èovjek i žena u ljubavi zajedno osijede”.

Nakon dvadeset godina i hita s Vesnom Zmijanac “Kad zamirišu jorgovani”, ponovno ste zajedno snimili duet: kako to? - Vesna je vrlo zanimljiva osoba. Kad smo se prije dvadeset godina prvi put sreli, ona je bila velika zvijezda, a ja na poèetku. Sad su mjesta zamijenjena, no sve je ove godine ona bila velik èovjek. No, nisam je zato pozvao da snimimo duet “Ispoèetka”: Vesna naprosto ima jedinstven glas i nitko drugi tu pjesmu ne bi mogao bolje otpjevati. Vratio sam Vesnu, da tako kažem, u pogon i uživao sam u svakom trenutku naše ponovne suradnje.

Vesna Zmijanac je u beogradskim novinama izjavila da ste joj promijenili život, natjerali je da se promijeni, da smršavi i prestane se svakodnevno opijati: koliko u tome ima istine?
- Vesna je dama, a damama se ne postavljaju uvjeti. Svi smo mi ipak samo ljudi, a ljudi nisu savršeni: u nekom trenutku svatko od nas može malo popustiti, izgubiti kontrolu nad volanom života. Iskreno, nisam ni znao kakve probleme ona ima. Samo sam želio da tu pjesmu otpjeva osoba koja æe to uèiniti najbolje.

Nakon dvadeset godina pomirili ste se sa svojim sugraðaninom Harijem Varešanoviæem, s kojim ste izmijenili dosta teških rijeèi, i s njim snimili duet “Dabogda”. Kako ste prevladali sve nesuglasice?
- Nisam primijetio da sam ikad izgovorio neku tešku rijeè o Hariju. Prièe o našem rivalstvu i obostranom nepodnošenju su, najblaže reèeno - pretjerane. Mi smo jednostavno drukèiji ljudi, razlièiti karakteri... Život bi, uostalom, bio dosadan da smo svi isti. No, njegov glas je prekrasan i zato sam ga želio na novom albumu. Ponudio sam mu suradnju i on je pristao. A ja sam mu na tome zahvalan.