|
Intervju sa Radom Šerbedžijom |
|
|
Nedjelja, 14 Oktobar 2007 |
interview | Učitano: 697
Bit će mostarskih Romea i Julija
 Kultura Rade Šerbedžija, redatelj, pjesnik, pisac, jedan od najpoznatijih glumaca bivše države, koji snima u Hollywoodu, živi u Los Angelesu i ostvariva zapažene uloge u hollywoodskim blockbusterima, boravio je ovih dana u Mostaru. Razlog dolaska je prva sevdah opera ''Razlike u rušenjima'' koju je režirala Radina supruga Lenka Udovički.
Premijera ove suvremene opere je u subotu u mostarskom Narodnom pozorištu. Iako pred sam polazak iz Mostara, Rade je izišao u susret našem portalu i dao nam opširan intervju.
Bljesak.info: Kako izgleda jedan od običnih dana u životu Rade Šerbedžije?
R.Š.: Zavisi gdje me zatekne taj običan dan. Pod običan dan podrazumijeva se da je to dan kad ne radim, iako sam ja toliko radio da je meni običan dan kad snimam (smijeh). Dakle, običan dan je ispunjen poslom, snimanjima i sve ono što nosi sa sobom, a neobičan dan, dakle, kad ne snimam… kad sam u Los Angelesu odvodim kćerke u školu, idu u tri različite škole i dok ih razvezem treba mi skoro sat vremena. Lenka, u neobičnom danu još uvijek spava, ja joj ponekad donesem doručak u krevet, zatim idem na tenis.
Svakog neobičnog dana igram tenis, obožavam taj sport, igram ga satima. Zatim pravim ručak ili idem u mog prijatelja Adema Banjolučanina koji ima božanstven kafe «Aroma», tu se sastaje naša raja i jede se najbolja klopa. Kažu da je banjalučki ćevap bolji nego u Banjoj Luci (smijeh). Onda opet po djecu u školu, pa večernje druženje, pravim večeru ili idemo negdje na večeru, i tako izgleda moj neobičan dan.
Bljesak.info: Kada pišete i pišete li više?
R.Š.: Već dugo ne pišem, u zadnje vrijeme kad god sam imao vremena da pišem, u mojim neobičnim danima, išao bih u svog Adema i igrao bih remija. Uhvatila me pomama za remijem.
Prezirao sam ga prije, smatrao sam da je to igra za penzionere, igrao sam obično poker, ili preferans, ili briškulu, dakle, to su bile moje kartaške igre.
Sad, odjedanput, sam se zaljubio u remi, valjda to spada u psihijatrijski tretman, poslije toliko mnogo posla, potpuno mi je mozak na paši i ne razmišljam o ničemu. To je valjda neki životni refleks, da sačuvam zdravlje.
Bljesak. Info: Znači, ne pišete?
R.Š.: Pišem, imam knjigu koja ima već 150 stranica, nagovaraju me da je završim, zove se ''Green card'', ''Zelena karta''. Radi se o mom životu u Americi, zapravo taj moj izbjeglički život. Bez obzira na tu neku uspješnu karijeru, ipak je to poseban život. Interesantne stvari, moj pravi život. Imam osjećaj da je tu još dosta stvari o kojima bih trebao pisati, vjerojatno i nešto o Mostaru, mom dolasku i kako sam osjetio Mostar, no ne žuri mi se, polako ću je završavati.
Bljesak.info: Čitate li svoju poeziju pred publikom još uvijek?
R.Š.: Ne. Ponekad samo pročitam neku od svojih pjesama na koncertima, koje onako spadaju u to da ih se može recitirati. Znam ponekad izgovoriti ''Prijatelj ga kaže više ne poznaje'' ili ''Hamlet mašina''. Sad sam napisao jednu pjesmu koju ću govoriti na koncertima, a zove se ''Zašto crni šešir nosim''.
Bljesak.info: Kakvu poeziju volite? Što čitate generalno?
R.Š.: Slabo čitam, zapravo, nemam ni vremena, a kao da sam se i zasitio. Obično čitam neke, onako, druge vrste knjiga…što sam zadnje pročitao, ne znam, neku esejistiku, ne sjećam se kako se zvala.
Bljesak.info: Vaša biografija je impozantna. Glumili ste u preko 80 filmova, serija, bezbroj predstava. Koja uloga vam je najdraža?
R.Š.: Teško se odrediti koja mi je najdraža. Eto, u teatru bi mi bila najdraža ''Oslobođenje u Skoplju'', koju sam radio sa Ljubišom Ristićem, ili Melkiora u ''Kiklopu'' sa Kostom Spajićem. A na filmu…pamtim sve svoje filmove sa Žikom Pavlovićem, te su mi uloge bile najdraže, pa nekoliko drugih uloga koje su mi također drage, recimo u ''Bravo maestro'' od Grlića, zatim ''Večernja škola'' sa Zafranovićem, pa u Draškovićevom ''Život je lijep''…da, bilo je uloga za koje se sjećam da su mi bile drage.
Bljesak.info: Smatrate li da Mostar ima budućnost?
R.Š.: Da, Mostar ima budućnost, jer život pobjeđuje. Gledajte, most se može srušiti, kuća se može srušiti, ali onaj ko preživi, on mora izgraditi novu kuću, mora izgraditi novi most, da bi prelazio rijeku. Dakle, život sam po sebi je svijetla stvar, on je optimizam, nešto što se mora. Čak i kad si povrijeđen, čak i kad si nesretan, čak i kad si prošao jedan tegoban život i strahote rata, opet moraš biti svjestan da moraš živjeti dalje i da život ide dalje. Kao rijeka. Ko može zatvoriti Neretvu? Niko! Zaustaviti? Kad ona tako brzo leti.
Mora se život graditi, i ma kako bile teške posljedice rata i ovaj nevidljivi zid koji na neki način dijeli ovaj narod još uvijek, jer je rat bio ne tako davno, ipak će taj zid sve manje i manje da se osjeti, prolaziti će ljudi, jer ljudi žive u jednom gradu, doticati će se, bit će mnogo ljubavnih drama, mostarskih Romea i Julija. Ne može niko zabraniti mladima koji se vole, a čiji roditelji su u zavadi… bit će toga i polako će se taj led topiti i taj zid rušiti, jer život pobjeđuje.
Bljesak.info: Za kraj intervjua, možemo li očekivati gostovanje vašeg teatra ''Ulysses'' u Mostaru?
R.Š.: Ja bih jako volio da dođemo sa nekom predstavom. Volio bih da napravimo gostovanje sa nekim predstavama u nekim važnijim gradovima sa prostora bivše Jugoslavije, odnosno tamo gdje nas jezik povezuje, gdje se razumijemo.
(intervju uradio Marko Suton-Maka)
|
|
;)