Osuđenici iz Lepoglave čak će pisati kritike o predstavi u kojoj dva propala glumca na jednu noć “zaglave” u zatvoru te u ćeliji “mozgaju” kako se preko noći obogatiti.

Osuđenici iz Lepoglave čak će pisati kritike o predstavi u kojoj dva propala glumca na jednu noć “zaglave” u zatvoru te u ćeliji “mozgaju” kako se preko noći obogatiti. Kao lik se pojavljuje i Carla del Ponte, bivša tužiteljica haškog suda, u koju će se maskirati Enis Bešlagić, sarajevski glumac na privremenom radu u Zagrebu.

- Valjda u sebi imam nešto žensko pa mogu glumiti Carlu del Ponte - našalio se Enis Bešlagić, koji je lani sa Zuhrom osnovao produkcijsku tvrtku Non stop. S predstavom “Od E do Z” planiraju krenuti na turneju po Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, a ona je prva u nizu projekata koje će tek ostvariti.

Gdje ste se vas dvojica upoznali?
Enis: U Splitu. Znate kako kažu; prave se ljubavi rađaju na moru, pa tako i naša. U dogovorima oko zajedničkih projekata, shvatili smo da smo dva različita svijeta koja zajedno odlično funkcioniraju.
Zuhra: Prvi put smo se sreli prije dvije godine kad je Enis s Brankom Đurićem Đurom bio gost u mom showu. No, dobro smo se upoznali poslije u Splitu, gdje smo se našli kad smo dobili ponudu da glumimo u serijalu “Cimmer fraj”. Otada smo nerazdvojni.

U čemu ste slični?
Enis: U tome da smo jednostavni i normalni. Zuhri zaista mogu svašta reći i znam da se neće uvrijediti. Čak i kad se sukobimo, nema ljutnje i durenja. O svemu se uspijemo dogovoriti iako smo obojica vrlo tvrdoglavi: on je horoskopski Bik, a ja Jarac.
Zuhra: U ovom poslu nailaziš na svakakve ljude, a težiš tome da nađeš nekog iskrenog i jednostavnog. S Enisom sam opušten, vjerujem mu, ne moram birati riječi ili potpisivati ugovore, možemo se samo prepustiti kreativnosti.

Čime jedan drugog možete izbaciti iz takta?
Zuhra: Stalno se izbacujemo iz takta, ali zbog višeg cilja. Ne uljepšavamo stvari, odmah kažemo što nam ne odgovara i idemo dalje, a ponekad tako temperamentno raspravljamo da svi oko nas misle kako će letjeti perje.
Enis: A njega živcira i to što sam bolji na play stationu pa ga stalno pobjeđujem u igricama.

Što ste isprva mislili jedan o drugom?
Enis: Gledao sam ga u Zuhra showu i svidjelo mi se što je spontan te ima smisla za humor. A ja volim duhovite ljude. Tada smo zajedno napravili skeč, vidio sam da brzo misli i može u trenutku improvizirati.
Zuhra: Poslije Večernje škole i vrlo kreativne ekipe koja ju je radila, našao sam se kao Pale sam na svijetu. Zato me oduševilo kad sam upoznao Enisa, s kojim mogu realizirati odlične ideje. Po cijele dane smo provodili na snimanju serijala “Cimmer fraj” i tu smo se sprijateljili.

Je li u glumi taština jače izražena nego u drugim profesijama?
Enis: Nisu mi jasni oni koji mistificiraju glumu, ulaze “u dušu” svojih likova i tako žive određeno vrijeme te misle da su stvorili božanstveno djelo. Smatram da je to prodavanje magle, jer gluma je - zanat. Ali, kao i kod bravara, napravite deset brava, tri su vrhunske, ostalih sedam je dobrih. No, na drugima je da sude o našim djelima, a mi glumci to trebamo prepustiti publici.
Zuhra: Možda jesu, ali ako su ljudi o.k., i s taštinama se mogu nositi. Činjenica je da sva prijateljstva pucaju na lovi, a Enis i ja je nismo ni spomenuli. Jedino nam je važno da smo kreativni, da sve što radimo bude dobro te da i mi i publika budemo zadovoljni.

Što je obilježilo vaše mladosti?
Zuhra: Stariji sam 13 godina od Enisa i mogu pričati kako su mi ranu mladost obilježili Beatlesi, zatim sve one faze - darkerska, pankerska i šminkerska - kroz koje smo prolazili kao tinejdžeri. No, veliku prekretnicu u mom životu označio je potkraj osamdesetih Omladinski radio koji je tada bio smješten u Studentskom domu na Savi. Nezavisni radio u to je vrijeme bio revolucionarna pojava, a iz njega su poslije nastali Radio 101 i Otvorena televizija. Pohađao sam elektrotehničku školu i da nije bilo Omladinskog radija, koji mi je promijenio život, danas bih vjerojatno radio u “Končaru” ili u “Tesli”.
Enis: Ja sam odrastao u Tešnju, gradiću u kojem je malo tko sazrijevao uz glazbu stranih grupa poput AC/DC, jer je većina nas slušala domaći pop i rock. Odrastao sam na Breginoj i Lošinoj glazbi te pjesmama Zdravka Čolića i Crvene jabuke, a i sam sam udarao tri akorda na gitari u parku - kako bih se svidio djevojkama. Zamislite moju sreću kad sam nedavno na Sevinoj svadbi na pozornici zapjevao “Iznad Tešnja zora sviće”, Brega je svirao na gitari, a Loša nas gledao sa šanka. A priznajem da sam svoje idole u mladosti istodobno volio i mrzio - jer su moje djevojke šizile za njima i držale njihove postere u sobama.

U posljednje ste vrijeme sveprisutni u svim medijima: nije li vas strah da će vas se publika zasititi?
Zuhra: Svjesni smo toga i zapravo se zezamo na vlastiti račun. U subotu je, primjerice, bio Zuhra show, potom se Enis pojavio u reklami za “Našu malu kliniku”, pa mi zajedno u najavi za “Cimmer fraj” i onda opet u nekoj komercijalnoj reklami. Nismo mi krivi, nego zakon tržišta, prema kojem smo nas dvojica roba koju treba još deset puta reciklirati da bi svi zaradili. Zato mi je drago što u predstavi nema nijednog lika koji smo prije interpretirali, nema Šemse, Meme, Aljoše, Dalmatinca....
Enis: Ova predstava je odmak od svega što radimo i o čemu pišu mediji. I stoga bismo željeli da je vidi što više različite publike i da s njom gostujemo na festivalima.

Tko vam je najduhovitija osoba?
Zuhra: Željko Pervan je čovjek koji je pokrenuo novi val domaćeg humora, i to onog prirodnog, spontanog: Večernja škola je, naime, išla uživo i bez scenarija. Znam dosta duhovitih ljudi koji nisu poznati, poput mog i Enisovog prijatelja iz Sarajeva, Almira Begovića Bege.
Enis: Znam dosta duhovitih ljudi, od mog oca, moje raje i kolega iz “Naše male klinike” do ekipe iz “Top liste nadrealista” ili “Audicije”. Ako se netko šali na svoj račun, kao što mi često činimo, možda je to samo iz obzira prema drugima.

Do čije kritike vam je najviše stalo?
Zuhra: Supruge Asje, punice, 70-godišnje tete i šestogodišnjeg sina Vjeke. Djeca su iskrena i smiju se od srca, pa po njemu znam što je dobro, a što nije duhovito.
Enis: Svatko od nas ima osjećaj što je napravio, ali cijenim mišljenje kolega, prijatelja i supruge Sabine, i veoma mi je stalo do mišljenja publike. A važno je i tko što govori. Kod nas u Bosni postoji termin “urbanluk” - koji označava nešto kao urbano, ali ništa ne valja. No, to ne smiješ priznati jer si onda primitivan. Ako nije urbano, onda je seljačluk, pa svaka pijana i drogirana budaletina može nešto repati, vrijeđati i kritizirati, a, na žalost, taj je urbanluk, u kojem se gube svi kriteriji i vrijednosti, zavladao i Sarajevom i Zagrebom.

Koliko vas je očinstvo promijenilo?
Zuhra: Dosta. Imao sam dobar redoslijed u životu: izludirao sam se u mladosti, našao u čvrstoj i stabilnoj vezi sa svojom Asjom i dobio Vjeku, koji mi je na prvom mjestu u životu.
Enis: Supruga i ja bili bismo zadovoljni i s mnogo manje od onog što imamo, no otkako smo prije četiri godine dobili Asju, a prije godinu i pol sina Maka, sve se promijenilo. Dijete te tjera da ideš naprijed, da se trudiš, radiš i stvaraš, pa da moram promijeniti i posao i životne navike, ništa mi ne bi bilo teško samo da usrećim svoju obitelj.

Jeste li uspjeli komercijalizirati svoju popularnost?
Zuhra: Tek posljednjih pet godina mogu živjeti samo od ovog posla, a do tada sam preko dana radio kao IT tehničar, a na večer snimao za Večernju školu. Dosta radim kako bi moja obitelj mogla pristojno živjeti.
Enis: Svatko tko radi danas može pristojno živjeti. Vrijedan sam i nije mi teško snimati do tri ujutro i ustati u pet sati te otići na drugo snimanje. Malo je nezgodno kad si slobodan umjetnik jer se ne smiješ razboljeti. Primjerice, kad sam ozlijedio Ahilovu tetivu, godinu dana sam se snalazio na sve moguće načine i živio od ušteđevine. No, to je čar života: naučio sam mazati paštetu, ali i jesti kavijar.

Što nikad ne biste mogli raditi?
Zuhra: Neke mehaničke poslove u kojima nema ni mrvice kreativnosti, primjerice, lijepiti etikete na Zvijezdino ulje. Iako, radio sam svašta, pilio drva u Šavriću...
Enis: Nema toga što ne bih radio. Osam mjeseci sam bio grobar u Münchenu i prošao sve faze tog posla: nošenje lijesa, iskapanje rake i kremiranje, a da mi je netko davno pričao kako ću se jednog dana diviti lijepo uređenom grobu, mislio bih da je lud.

Biste li glumili u sapunicama?
Zuhra: To bi već bila zadnja slamka.
Enis: Čim me vidiš tamo, piši propalo. Neke genijalne glumce u sapunicama otkrio je Pedro Almodovar, no problem tog žanra je hiperprodukcija, cjelodnevna snimanja, nedostatak kreativnosti i na posljetku - loši honorari.

Što ste najgore čuli o sebi?
Zuhra: Kad sam radio Večernju školu, većina je ljudi mislila da sam Dalmatinac: no, to mi je, zapravo, bio kompliment za dobru interpretaciju.
Enis: Postoje razne priče, ali samo molim da mi ih ne stresu u facu. Volim idealizirati ljude i svijet, pa kad čujem da je netko rekao nešto ružno o meni, budem razočaran ili tražim opravdanje za tu osobu.

Obojica volite pjevati: Zuhra je Giulianu gost na albumu, a Enis se nedavno iskazao za mikrofonom na Severininoj promociji albuma. Kad ćete zajedno zapjevati?
Zuhra: Morat ćemo nešto snimiti jer smo nedavno u Vinkovcima na Festivalu glumca zajedno izveli pjesmu “Motori”. To je himna Hell’s Actors, motokluba u kojem smo Goran Navojec, Rene Bitorajac i ja, a počasni članovi su nam Ivo Gregurević i Enis, koji odlično pjeva, pogotovo hitove Bijelog dugmeta.
Enis: Možda snimimo duet pa dogodine Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedno nastupe na Eurosongu. Kad mogu Austrija i Švicarska zajedno uzeti nogometno prvenstvo, možemo i mi zajedno otići na Euroviziju.

Kako se najbolje opuštate?
Zuhra: Na tenisu, kuglanju, bejzbolu, golfu i boksu, koji treniramo na igračoj konzoli, a preporodio sam se otkad odlazim na masaže te tretmane u ayurvedski centar Somalata. Opušta me vožnja motorom, ali i biciklom.
Enis: Vozim bicikl, a prije sam igrao nogomet, što zbog ozljede Ahilove tetive više ne mogu. Sada odlazim u zagrebački centar za fizioterapiju Medikol, gdje me fino izmasiraju.

glorija.hr