Osim toga, sa suprugom Maelys, s kojom se lani iz Pariza preselio u Sarajevo, očekuje rođenje petog djeteta. Nje­­govi razlozi za povratak u rodni grad bili su privatni - kako bi bio uz bolesnu majku, a dodatni motiv bila mu je želja da Livina (8), Dania (6), Orhan (4) i India (2) nauče i bosanski jezik - no, odmah na­­kon dolaska u domovinu angažirao se da život svih sta­­novnika promijeni nabolje. Profesor na Aka­­de­miji scenskih umjetnosti s prijateljima, nezavisnim intelektualcima, osnovao je Našu stranku, čiji je pot­­predsjednik, a koja trenutačno u koaliciji s SDP-om vlada Sarajevom.

NAŠA STRANKA

Kako obično izgleda vaš dan?
- Ujutro rano ustanem, odjenem klince te ih vozim u vrtić i u školu: uz četvero djece, ne treba mi odlazak u teretanu. Potom odem na akademiju, održim predavanja, vratim se kući na ručak sa suprugom, a poslijepodne, recimo, odem na skup Naše stranke u Tuzli ili u obilazak lokacija za novi film. Kad se na večer vratim u Sarajevo, čeka me neka premijera. To je moj tipičan dan. Često ne stignem obaviti sve što sam isplanirao, ali ne uzbuđujem se zbog toga: svaku večer, čim sklopim oči, mirno zaspim.

Što su vam prioriteti?
- Obitelj je najvažnija. Nakon toga dolazi film, pa akademija i stranka.

Oskarovci

Zašto ste se odlučili na peto dijete?
- Zato jer je najljepše na svijetu imati djecu. Ipak, na petom ćemo stati. Odlučio sam da više neću praviti djecu i osnivati političke stranke.

Brinete se za brojnu obitelj: plaši li vas globalna kriza?
- Ne. Čini mi se da ljudi svojim stavom i načinom razmišljanja sami prizivaju i dobre i loše stvari. Nekome je kriza uvijek, drugome nikad, sve je to relativno. Mi još lijepo živimo, imamo za jesti i spavamo u toplome. Kriza je vrijeme promjena, to je, dakle, idealna situacija za zemlju kojoj su promjene potrebne, što je s BiH definitivno slučaj. Priča oko Naše stranke je počela kad sam u razgovoru s nekolicinom prijatelja shvatio da pozicija nezavisnog intelektualca, koji kritizira vlast, nije dostatna.

Zašto?
- Ako želimo promjene, koje će stvoriti mogućnost da naša djeca ostanu živjeti i raditi u BiH, mo­­ramo biti u poziciji da odlučujemo, a ne samo da dru­­ge molimo, zahtijevamo i vučemo za rukav. Čim smo došli na vlast u Sarajevu, pokušali smo iz glavne gradske ulice Ferhadije ukloniti nelegalne štandove s bofl-robom. Nedopustivo je da glavna ulica glavnog grada godinama funkcionira kao sajmište. No, vlastodršci su dosad od toga okretali glavu.

Zašto ste stranku osnovali preko noći?
- Da smo razmišljali, nikad je ne bismo osnovali. S Našom strankom jurišamo na barikade, a kad se u to upustite, ne razmišljate što vas čeka. To je jednostavno moralo tako biti.

Otkud vam ta samouvjerenost?
- Ne bih to nazvao samouvjerenošću, nego pristajanjem na sebe. Ako znate tko ste, možete sve. U svom životu uvjerio sam se u nekoliko stvari: da nam nacionalizam može donijeti samo zlo, da je dobro imati djecu te da su poštenje i znanje izlaz iz ove situacije. Jednostavno slijedim svoj unutarnji osjećaj: ako moja djeca znaju kad su nešto krivo učinila, kako ne bih ja u četrdesetoj.

Nedavno ste završili film “Triage”: kad očekujete svjetsku premijeru?
- To je film za kina, ne za festivale, a distribucija kreće na jesen. Što se festivala tiče, kad imate mnogo producenata, svatko vuče na svoju stranu. Špa­­njolci žele premijeru na svom festivalu u San Sebastianu, a Irci i Englezi u Torontu, Rim nas je već pozvao, a ja bih najviše volio da premijera bu­­de na Sarajevo film festivalu. Da dovedem u Sara­­jevo Colina Farrella, Christophera Leeja, Paz Ve­­gu, onda bi sve to imalo nekog smisla...

Kako tumačite taj neodoljivi šarm grada na Miljacki koji očarava strance?
- Ja razumijem zašto volim Sarajevo, ali mi nije jasno što u njemu vide ljudi poput britanskog redatelja Hugha Hudsona ili pokojnog Anthonyja Min­g­­helle, koje sam ovamo doveo... Oni su uvijek s ne­­kom čudnom čežnjom govorili o Sarajevu, valj­­da im se sviđa taj neki duh grada.

Znači li to da ste s filmom “Triage” digli ruke od festivala?
- Meni festivali više ništa ne znače, te kombinacije oko nagrada su mi se smučile. Tko, primjerice, mo­­že uspoređivati filmove poput “Shreka” i “Ni­­čije zemlje”. Ja to ne mogu. Jedino mogu reći da je “Shrek” duhovitiji film od “Ničije zemlje”.

Je li Colin Farrell na vaš zahtjev smršavio 11 kilograma za ulogu ratnog reportera u “Triageu”?
- Colin je smršavio zbog filma: pročitao je knjigu i scenarij, i kao pametan momak, shvatio da mora skinuti kile. Tjednima je jeo samo tunjevinu i pio kavu. A onda bih ja sjeo za njegov stol, naručio delicije i pričao mu o filmu. Kad je mene preživio, sve će preživjeti.

Kako ste došli do Christophera Leeja?
- Dugo sam razmišljao koga uzeti za ulogu liječnika, a kad sam ugledao Christophera na jednoj večeri u Berlinu - više nije bilo dileme.

Birate li sami glumce?
- Da, casting direktor kod mene nema mnogo posla. Obično sam nađem glavne glumce i dogovorim se s njima, jer unaprijed znam koga želim. Za novi film sam već kontaktirao Miru Furlan i Mi­­kija Manojlovića i još nekoliko drugih, a kasting direktora još nemamo.

Gdje držite svog Oscara?
- U pariškom uredu. “Ničija zemlja” osvojila je gomilu priznanja i u jednom trenutku je podrum na­­še kuće bio potpuno zatrpan nagradama. Naj­smješnije je bilo kad sam osvojio Zlatni globus: vraćam se kući, sav sretan i ponosan što sam prošlu noć proveo u društvu Harrisona Forda, svog ido­­la iz djetinjstva, izlazim iz 12-metarske limuzine i pokazujem Zlatni globus supruzi, koja s prijateljicom sjedi u vrtu... A ona mi kaže da neću, valjda, tu ružnoću unijeti u kuću. Tako je moj producent Čedo Kolar u jednom trenutku za ured naručio regal u kojem smo poredali sve nagrade.

Kako ste upoznali suprugu?
- Studirao sam režiju u Belgiji i jednom sam došao snimati konferenciju za mir koju je za žene Balkana organizirala Židovsko-palestinska organizacija. Maelys je bila u pratnji gospođe Arafat i odjednom mi je uletjela u kadar. Nosila je kinesku tuniku i kad sam fotografa upitao tko je ona, pretpostavio je da je osobna pratnja gospođe Arafat. Poslije sam joj prišao, da vidim o čemu se radi, i eto nas danas, s petero djece u Sarajevu.

Je li vaša supruga Belgijka?
- Rođena je u Americi, majka joj je Francu­ski­nja, a otac ima škotske i belgijske korijene. Živjela je u SAD-u, Švedskoj, Belgiji, Engleskoj, Fran­cu­skoj, Luxembourgu..., dakle teško je reći ka­­mo pripada.

U čemu vozite tako veliku obitelj?
- Supruga ima renault espace, a ja mijenjam motore. Samo kad svi zajedno nekamo idemo, sjedam u auto. Ta navika mi je ostala iz Pariza. Kad mi je krenulo, u Parizu sam nabavio terensko vozilo, što je bila idiotska odluka. Nakon nekoliko tisuća prijeđenih kilometara i svakodnevnih muka s gužvom u prometu i pronalaskom parkirnog mjesta, doslovce sam se zaustavio pred trgovinom s vespama i kupio sebi motor. Kad sam stigao kući s osmijehom od uha do uha, moja supruga pokazala se najboljom ženom na svijetu. Rekla mi je: “ako pogineš, znat ću da si otišao sretan”. Uzimao sam sve jače motore, a sad se ne skidam s njih, ni ljeti ni zimi.

Zašto ste se iz Belgije preselili u Pariz?
- U Belgiji je lijepo, ali depresivno, kiša u toj zemlji pada horizontalno. Pariz i London su odlični gradovi za filmaše, sve ostalo u Europi je druga liga. Zbog toga smo se spakirali čim sam diplomirao i otišli u Pariz.

Kako ste odlučili postati redatelj?
- Kao i većini klinaca, uzor su mi bili Harrison Ford te filmovi o Indiani Jonesu i “Ratovi zvijezda”. I ja sam želio pričati takve priče.

Zašto volite svoj posao?
- Jer mogu ispričati dobru priču. Ne radim filmove zbog novca ili nagrada, nikad me to nije zanimalo. Radim autorske filmove i najzeznutija mi je bijela stranica koju treba ispisati. Kad imate ideju, možete raditi i u diskoteci, a kad je nemate, sve vam smeta i odvlači pažnju: oštrite olovke, navlačite zavjese... A najčudesniji trenutak je kad sjednete u kino i svjetla se ugase: tih nekoliko sekundi do početka filma za mene su još - čarolija.

Završili ste i muzičku školu: jeste li ikad održali koncert?
- Ne. Moja mama, nastavnica glazbenog, mene je vidjela u toj priči, dok sam ja maštao o tome kako ću pričati za šankom s Mickom Jaggerom. Sad je ispalo da sjedim i cugam s Bonom Voxom i Markom Knopflerom, s kojima pričam o glazbi. Znači, moji snovi su se ostvarili. Osim toga, sviram klavir, gitaru, bas, bubnjeve i usnu harmoniku, a učim svirati i saksofon te sam pišem glazbu za svoje filmove. Jednog dana možda osnujem i bend.

Je li istina da ćete iduće godine režirati film prema priči Bona Voxa?
- Ozbiljno na tome radimo. Bono je vidio “Triage” koji smo montirali u Irskoj, dva kilometra od njegovog ureda. Svidio mu se i ponudio mi je jednu svoju priču. Sad intenzivno radimo na scenariju i mogli bismo početi snimati već na proljeće.