Moj djed Mehmed Aga Varešanović bio je najveći i najautohtoniji sevdalija s početka prošlog stoljeća. Bio je učitelj svih doajena sevdalinki

Grupa koja je lansirala brojne ljubavne pjesme (“Strah me da te volim”, “Ja te volim najviše na svijetu”, “Volio bi da te ne volim” ), a od osnutka 1985. prodala više od pet milijuna albuma, svjetsku promociju doživjela je 2006. kad su s “Lejlom” osvojili treće mjesto na Eurosongu u Ateni. Pjesma “Zar je to još od nas ostalo” s lanjskog Radijskog festivala bila je vrlo slušana u hrvatskom eteru, a krajem siječnja objavili su i svoj 14. album pod nazivom “Nikad bolje”.

Po čemu pamtite Zagreb osamdesetih?
- Po tome da smo, kao sarajevska ekipa, bili pomalo egzotični. I da su to bila prekrasna vremena. Krajem osamdesetih živio sam u unajmljenom stanu u Maksimiru, snimao u studiju kod Janka Mlinarića Trulog i izlazio u Saloon. Uz našu grupu tada je bila popularna i Crvena jabuka, a mi smo se družili s Alkom Vuicom, Tončijem Huljićem, Nenom Ninčevićem... No, više sam vremena provodio u studiju, nego u izlascima. Tad sam imao malo mudrosti, najviše energije i talenta te puno snage za ljubav i publiku. U tom je periodu nastalo dosta dobrih pjesama: “Volio bih da te ne volim”, “Javi se”, “Sedamnaest mi je godina”, “Strah me da te volim”.

U čemu ste najviše uživali u mladosti?
- U izlascima, djevojkama, mladenačkim ljubavima i zanosima, svemu o čemu sam progovarao u svojim pjesmama. A najviše u glazbi.

Jeste li kao poznati glazbenik imali uspjeha kod žena?
- Ženama je posebno drag glazbeni svijet, a kako sam tada bio neka “faca” naravno da su se okupljale oko mene. Voljele su moje stihove, pronalazile se u njima. Šalim se da sam prije bio kao Mick Jagger, a danas sam više kao James Bond.

Jeste li ikad imali neugodnosti s obožavateljicama?
- Nisam. U danima najveće popularnosti dobivali smo vreće pisama, obožavateljice su nas čekale pred hotelima i pred garderobama poslije koncerta, no nikad nisam zloupotrebljavao svoj položaj. Bili smo grupa finih momaka: glazba nam je bila razlog, a ne povod da živimo raskalašeno.

Po čemu pamtite svoje djetinjstvo?
- Po pjevanju i prekrasnim doživljajima, poput onih iz filma “Sjećaš li Dolly Bell”. Tata Reufik radio je kao precizni mehaničar, mama Zlata kao službenica, a imam i stariju sestru Sabinu. Počeo sam pjevati čim sam progovorio i postao zvijezda obiteljskih slavlja. Živjeli smo u Vratniku, sarajevskoj četvrti u kojoj su rođeni Bregović, Kusturica, Čolić, Dino Merlin... Već u sedmoj godini imao sam svoj band - O mir. Nastupali smo u Domu kulture i izvodili pjesme Kiće Slabinca, Dubrovačkih trubadura... Trajali smo tri godine.

Kad ste imali svoj prvi važniji nastup?
- Kao 16-godišnjak, dok sam pohađao elektrotehničku školu, natjecao sam se kao pjevač na Prvom aplauzu u Banja Luci i osvojio drugo mjesto. Prvi veliki hit, “Poletjela golubica”, otpjevao sam 1979., a tri godine kasnije postao sam član čuvenih Ambasadora i počeo skladati pjesme i za njih pisati stihove. Poslije sam osnovao grupu Hari Mata Hari - svoj životni projekt.

Od koga ste naslijedili glazbeni talent?
- Moj djed Mehmed Aga Varešanović bio je najveći i najautohtoniji sevdalija s početka prošlog stoljeća. Bio je učitelj svih doajena sevdalinki: Safeta Isovića, Zaima Imamovića i drugih. Očito sam od njega povukao glazbenu žicu. Zafrkavam se da nemam glazbeno obrazovanje, jer mi je vjetar u petom osnovne otpuhao kajdanku. Od tate sam naslijedio ljubav i dar za nogomet: u djetinjstvu sam nekoliko godina igrao u Sarajevu. I danas imam talenta za nogomet, ali nemam kondicije.

Koje su vam pjesme obilježile život?
- Prvi hit “Poletjela golubica”, zatim “Volio bih da te ne volim”, “Prsten i zlatni lanac” te “Lejla”. Omiljena pjesma mi je “Otkud ti k’o sudbina”. Živim za svoje pjesme i isključivo od njih. Niti jednu paru nisam zaradio mimo glazbe.

Jeste li imali teških životnih perioda?
- Jesam, to je onaj izbjeglički, od 1992. do 1996., kad sam se s obitelji preselio u Kranjsku Goru. Grupa Hari Mata Hari tada je imala pauzu, a ja sam radio kao producent i skladatelj u Švedskoj i Finskoj. U materijalnom smislu ništa mi nije nedostajalo, no izbjeglištvo je bolest za dušu. Tresla me kriza identiteta, jer se trebalo nacionalno opredijeliti, a to me nikad nije zanimalo: uvijek sam bio, i ostao, bosanski pjevač koji izvodi ljubavne pjesme.

Koliko je eurosong dao pečat vašoj karijeri?
- Bog sve gleda te me stavio na mjesto gdje trebam biti. Da se natječemo za sudjelovanje na Eurosongu prvi put smo pozvani 1999., ali pjesma “Starac i more”, s kojom sam pobijedio, bila je diskvalificirana: napisao sam je ranije, a u međuvremenu su u Finskoj iskorišteni neki njezini djelovi. Nekoliko godina kasnije sve mi je vraćeno - s kamatama: pjesma “Lejla” je 2006. u Ateni osvojila treće mjesto. Najdraže mi je da je ta pjesma učinila da se Bosanci osjećaju ponosnim ljudima.

Je li istina da želite snimiti duet s Oliverom Dragojevićem?
- Uz Olivera i Halida Bešlića ja sam pjevač s najviše dueta. Najdraži mi je onaj s Tajči u pjesmi “Sedamnaest mi je godina”. Oliver je najgenijalnije stvorenje na hrvatskoj sceni: svi ga jako poštujemo i smatramo da je čast s njim snimiti duet. Hrvatska estrada ima dosta dobrih izvođača: Parni valjak, Prljavo kazalište, moj prijatelj Tony Cetinski, Seve, Nina, Doris Dragović...

Je li istina da ste mladosti bili veliki zavodnik?
- Dosta se kolegica i žena bacalo na mene, tada sam bio komunikativniji i htio sam biti zanimljiv ljepšem spolu. Kad ste glazbenik i zvijezda nije problem biti miljenik žena, no taj je period daleko iza mene.

Izjavili ste da nemate nijedan porok osim žena.
- Istina je, no i žena sam se ostavio. To je normalno za moje godine, a i desetak godina sam sa svojom Jasminkom.

Vaša nevjenčana supruga, 39-godišnja Jasminka Ištuk, je Osječanka: čime vas je osvojila?
- Upoznali smo se u Kolnu preko zajedničkih prijatelja, a na početku veze bili smo zaljubljeno smušeni. Svidjelo mi se što je nenametljiva. Zajedno smo desetak godina, a živimo na relaciji Munchen-Sarajevo. Za rodni grad me vežu djeca iz bivšeg braka, 23-godišnja Nađa i 14-godišnji Damir, te posao. Moja Jasminka, koja surađuje s kompjuterskim trvtkama, prati me koliko joj obaveze dopuštaju.

Je li vam naporno živjeti na dvije relacije?
- Naviknuo sam: u oba grada imam studio i stan s punim ormarima odjeće pa se ne moram stalno pakirati. Sarajevo je moj rodni grad i nitko ga ne može iščupati iz mene. Samo je jedno mjesto na svijetu dom, ali u Munchenu živim desetak godina. Jasminka i ja imamo miran, slavom neopterećen život.

Planirate li se ponovo oženiti?
- Nismo time opterećeni. Ljudi se vežu srcem, a ne papirom.

Na Eurosongu u Ateni osim Jasminke pratila vas je i bivša supruga Aida. U kakvim ste ostali odnosima?
- Bivša supruga je bila moj gost zbog naše djece Nađe i Damira, a u Ateni su još došli i moja mama, sestra, prijatelji... Bivšu suprugu smatram jednom od najboljih prijatelja, a vežu nas naša prekrasna djeca, kojoj smo potpuno posvećeni.

Jeste li strog ili popustljiv otac?
- S djecom sam prijatelj, dozvoljavam im sve, a i na neki način sam im idol. Trudim se da usvoje neke moje vrijednosti, ali da ipak žive svoj život i budu sretni. Nađa je na četvrtoj godini Medicinskog fakulteta i jedna je od najboljih studentica, a Damir je u osmom razredu osnovne škole: svira klavir, igra nogomet i rukomet. Kad sam u sarajevu zajedno smo svaki dan. Volim im pripremiti morske specijalitete, poput škampa na buzaru. Nisam, inače, neki kuhar: kuham jedino svojoj djeci. Svi zajedno tradicionalno početkom godine odlazimo na skijanje, najčešće u Kranjsku Goru.

Biste li voljeli imati još djece?
- Imam izvanbračnog sina Maka kojemu je 15 godina. Krasno je dijete i viđamo se kad sam u Sarajevu. Jasminka i ja smo razmišljali o djeci, pa ako Bog da - da.

Gloria